Arbitraža

arbitraza

Svi smo svjedoci svakodnevnih povika kako je pravosuđe sporo, a pravda nedostižna zbog predugog čekanja na presude.

Bez želje da ovim tekstom ulazim u način rada sudova, ono što moramo da uočimo jeste da nismo ni napravili mogućnosti da im olakšamo posao i rasteretimo ih.

Kako to učiniti?

Vrlo jednostavno, napraviti kvalitetne pravne okvire za unutrašnju arbitražu u Republici Srpskoj.

Kako arbitraža pomaže?

Arbitraža omogućava licima koja stupaju u ugovorni odnos da ugovore nadležnost arbitraže za sve sporove proistekle iz njihovog ugovora. Tada, u slučaju da do spora i dođe, čitav postupak se riješava pred ugovorenom arbitražom, a ne pred redovnim sudom. Arbitraže su, po pravilu, mnogo brže, ali istovremeno i koštaju više jer se finansiraju od uplata iz sporova.

Logično se zaključuje da arbitražu neće koristiti sva lica koja zaključuju ugovore, nego samo pojedini subjekti u privrednom poslovanju.

Dakle, u slučaju sporova proisteklih iz ugovora u privredi, arbitraže bi trebalo da doprinesu bržem dolaženju do konačne odluke i izvršne isprave.

Istini za volju, u Republici Srpskoj već postoje određene odredbe kojima se uređuje postupak arbitraže. Tako Zakon o parničnom postupku u glavi XXX propisuje ugovaranje i postupak arbitraže. Takođe, Zakon o privrednoj komori uspostavlja Arbitražu i Spoljnotrgovinsku arbitražu pri Privrednoj komori RS.

Međutim, ono što ovi zakoni ne mogu da regulišu jeste, npr. mogućnost osnivanja privatnih arbitražnih centara. Zakon o parničnom postupku je procesni zakon i njime ne mogu da se regulišu pitanja osnivanja i uređenja ovih centara, a Zakon o privrednoj komori je akt kojim se uređuje samo rad i organizacija Privredne komore RS. Dakle i pored sve volje da se detaljno reguliše ovo pitanje, to nije moguće bez posebnog zakona.

Arbitražni postupak, kako ga reguliše Zakon o parničnom postupku, je nedovoljno uređen, samim tim nesiguran i neprivlačan za poslovne subjekte. Zaista, kada se razmisli o tome, rijetko ko bi se usudio da za rješavanje spornih pitanja proisteklih iz ugovora određuje posebne arbitre, fizička lica, uređuje mjesto i način vođenja postupka kao i sva druga bitna pitanja.

U tom slučaju, svi će se radije opredijeliti za redovne sudove gdje ne moraju da se brinu o svim ovim pitanjima.  Privatni arbitražni centri bi ipak davali mnogo veći stepen sigurnosti, garantovali stručnost prilikom rješavanja sporova, gradili reputaciju, imali stalnost arbitara koji rješavaju postupak i svakako bili primamljivija opcija za ugovorne strane od arbitražnog postupka kako ga propisuje Zakon o parničnom postupku.

Odredbe u Zakonu o parničnom postupku nisu loše, samo su nedovoljne. Nije ni bilo za očekivati da se jedno tako složeno pitanje može urediti procesnim zakonom, ali je svakako pohvalno što se razmišljalo u tom pravcu. Sada je red na sljedeći korak.

Zemlje okruženja već imaju zakone o arbitraži

Srbija, Crna Gora i Hrvatska već uveliko imaju zakone o arbitraži kojima, na manje-više sličan način, uređuju ovo pitanje. Ono što je bitno jeste da je pitanje arbitraže u ovim zakonima obrađeno mnogo detaljnije, da je postupak arbitraže mnogo jasnije propisan i da je definisan krug lica koja mogu biti arbitri, mogućnost osnivanja privatnih arbitražnih centara itd.

Naravno da je potrebno vrijeme da ovaj institut zaživi. Kod nas i pored toga što osnovne pretpostavke za ugovaranje arbitraže postoje, rijetki su primjeri da se subjekti u privredi odlučuju na ovaj vid rješavanja međusobnih sporova (autoru nije poznat niti jedan primjer).

No u međunarodnim poslovnim odnosima, arbitraža je nezamjenjiv institut i mnoge države imaju veliki priliv sredstava upravo zahvaljujući kvalitetnim arbitražnim centrima. Upravo to treba da nam bude ideja vodilja, svijetli primjeri iz razvijenog svijeta. Jasno je da može da funkcioniše, samo je bitno kakve temelje postavimo.

Kako funkcioniše unutrašnja arbitraža

Preduslov je, kako smo već naglasili, da stranke u ugovoru unesu arbitražnu klauzulu kojom predviđaju da je za sve sporove nadležan arbitražni sud. Tom klauzulom stranke mogu odrediti koja arbitražna institucija će biti nadležna za njihov spor, ili odrediti mogućnost ad hoc arbitraže. U zavisnosti od toga, u samom sporu sude arbitri određenog arbitražnog centra ili lica koje same stranke imenuju. Naravno, broj arbitara je uvijek neparan.

U slučaju da se taj spor pokuša riješiti na redovnom sudu, sud se mora oglasiti nenadležnim ukoliko tužena strana istakne prigovor nenadležnosti.

Postupak se vodi na način kako to stranke odrede: ili same propišu unaprijed pravila postupka, ili, što je češće, upute na određena arbitražna pravila. Svaki arbitražni centar trebalo bi da ima svoja arbitražna pravila i ta pravila su često od presudnog uticaja prilikom izbora arbitražnog suda.

Kao i u sudskom postupku i u arbitraži postoje tužba i odgovor na tužbu, a i čitav postupak je najčešće jako sličan postupku pred redovnim sudovima (parničnom postupku). Po okončanju postupka donosi se arbitražna odluka koja, ako se ne ospori pred nadležnim sudom u zakonskom roku, predstavlja izvršu ispravu i na osnovu nje se može pokrenuti izvršni postupak. Domaća arbitražna odluka ima snagu domaće pravnosnažne sudske odluke i izvršava se u skladu sa odredbama zakona koji uređuje izvršni postupak.

Prednosti arbitraže

Osnovna i najočiglednija prednost postupka pred arbitražom je svakako brže okončanje postupka. To je ono što svi prvo pomisle kada se spomene arbitraža. Međutim, arbitraže imaju i druge potencijalne prednosti. Prije svega, arbitri mogu biti i lica koja nisu pravnici, što bi prilikom formiranja arbitražnog vijeća bilo od velikog značaja. Zamislite da u vijeću imate dva pravnika i jednog stručnjaka iz oblasti koja je predmet spora. Zar to ne bi olakšalo postupak, povećalo stručnost vijeća i dalo na težini konačnoj odluci? Takođe, prednost arbitražnih centara bi bilo lakše stvaranje ujednačene prakse. Ovo je svakako potencijalna prednost jer sve zavisi od rada samog centra, no svakako je lakše ujednačiti praksu u centru koji ima jedno sjedište, nego u redovnim sudovima koji imaju mnogo više sjedišta.

Šta je prvi korak pred nama?

Prvi korak je donošenje zakona o arbitraži. Nikada nisam predlagao ili zagovarao prepisivanje zakona od država iz okruženja, ali svakako da ovi zakoni mogu poslužiti kao orijentir našim zakonopiscima. Naravno da se odredbe Zakona o parničnom postupku RS koje se odnose na arbitražu moraju uobziriti prilikom izrade ovog zakona i mnoge čak i unijeti u tekst novog zakona.

Klučne novine zakona o arbitraži morale bi biti u pogledu osnivanja privatnih arbitražnih centara od strane strukovnih udruženja i/ili udruženja građana, definisanje osnovnih pravila arbitražnog postupka i njegova načela, definisanje troškova arbitraže i mogućnosti finansiranja, način imenovanja arbitara i definisanje kruga lica koji mogu biti arbitri.

Kada uspostavimo kvalitetna pravila i temelje, onda nam predstoji period u kome će se ,,ispipavati teren“, te ozbiljnije efekte ne možemo očekivati brzo. No svako putovanje počinje prvim korakom.  Smatram da bi trebalo razmisliti o ovome, ići u korak sa modernim tokovima i olakšati privredi i privrednicima da riješe sporove među sobom.